Korijeni ljudskog osjećanja i razmišljanja, ako se ne manifestiraju preko jezika, mogu se naći u vidljivom odnosu prema prirodi, koju istovremeno određuju. U prirodi i usporedno s njom razvija se jedan vokabular koji vodi prema izvjesnoj oblikovnoj svijesti (ona se dakako može opet zaboraviti, izgubiti).
Jednim dijelom koncept je ovog teksta vezan uz pojavnosti, ali ukazuje i na više od faktičnog – na područje estetskog. Kad se radi o prisvojenoj prirodi, onoj koju je čovjek oblikovao, može se u njoj vidjeti i određena sistematika, koja potiče na razmišljanje očima. Tako je moguće spoznati u kojoj se formi sistemi organski razvijaju i ulaze u simbiozu s okolišem.